Josipa Lisac - Po prvi put

Ipak, ne znaš ni sama kad,
nemir uđe u život tvoj…
Odlazi on,
hladno ostavlja te samu.
Nijemo odlaziš, ko poslušno pseto, tiho, u svoj kut,
gušeći plač u grlu svom,
po prvi put… po prvi put… po prvi put.

Sve te odjednom plaši tad …
njegov pogled i njegov smijeh …
Javlja se strah, drhćeš kao slomljen prut
- zar u srcu koje voli još ima mjesta i za smijeh
u času kad ostavlja se sve po prvi put?

Pred njim budi se prošli svijet …
Dal’ oživjeti će skupa s njim
sjećanja ta
koja javljat će se svud?
Dal’ će slabost nekog slatkog trenutka (jača nego on),
- ljubavi našoj nanijeti bol
po prvi put?