Van Gogh - Emigrant

Emigrant iz njenog srca sam
Omamila me je, kao tužno drvo sam
A rekao bih sve, što ćutao sam pre
Bez lišća jesen ne ide

Plutam svetom kao konzerva
Koja samo se iznutra otvara
Moja tuga nema kraj
I kako sad da zovem taj
Bez nje u meni osećaj

I tako budan sanjam tvoj zagrljaj,
Lutam svetom, tražim te
Budan sanjam tvoj zagrljaj,
Ponekad samo dođe pa nestane

Emigrant pod svojim krovom sam
Opijen smejem se i tako pijan setim se
Da ova priča nema dno i kako sad da zovem to
Nadanje do ludila

Budan sanjam...

Io sono emigrante
ho perso l 'anima
Ho solo liberta
dov'e casa mia c'e malinconia