Bijelo dugme - Jer kad ostariš

Jer, kad ostariš
niko ne kuca na tvoja vrata
Ni potok s' ribama od srebra
ni mlado ždrijebe vlažna oka
ni jabuka u cvatu, niko

Samo ja, kad ostariš
kao oblak u tvojoj kafi
Doći ću u krombi kaputu
i čuću kad ti se moje ime omakne
i krene

Polako, sama od sebe
posljednja suza za mene

Jedan za drugim
vozovi polako prolaze
Kao i obično
stavićeš kaćune u prozore

Čini mi se da
mjesec Ramazana počinje
O, pomalo je tužno
kada ostariš